Žuti kišobran
an excerpt

Ni samoj mi nije bilo jasno zašto sam uopće ponijela taj kišobran. Onako izmoren i blijed, kao da je odustao od svih nada da će ikada biti upotrijebljen u pravo vrijeme i postati koristan, propješačio je uz mene četvrt grada i umalo da nije tragično posrnuo, tako i stradao od dobro maskirane lokve na prijelazu tik ispred kuće. Nije bio moj dobar stari žuti kišobran; bio je prljavo bijele boje, ali nije bio loš. To što je preživio makar i jednu oluju na mom brdu, odaje mu barem toliko počasti da se pravim da je žut. Pa tako i jest. On je moj žuti kišobran, a ja sam njegova čuvena prilika da dokaže svoju kvalitetu. Onda se pokušavam sjetiti što bih teoretski mogla reći o kišobranima, ali shvatim da sam nemoćna. Tek tada mi postane jasno da tako malo znam. To je genijalno!